Heroji 2006.

 heroID: 7539

ALENKO BARAČ ROJE (60)

Split

Beskućnik Alenko pronašao je torbu s 50.000 kuna i vratio je vlasnicima. Izlazeći iz Caritasove javne kuhinje u Splitu, na ulici je ispred sebe vidio torbu. Sagnuo se i otvorio je. Zamaglilo mu se pred očima jer torba je bila puna novca. Uzeo ju je i predao djelatnicima pučke kuhinje u kojoj je ručao, a oni su po dokumentaciji u torbi otkrili vlasnika i vratili mu novac.

OPŠIRNIJE

"Ma kakvi, nisam ja nikakav heroj, već samo običan čovjek koji se trudi pošteno živjeti u ovome surovom svijetu!" Ovako zbori 58-godišnji Alenko Barač zvani Roje, splitski beskućnik koji je postao poznat nakon što je ispred Caritasova blagovališta pronašao torbu u kojoj je bilo 50.000 kuna te ju je vratio solinskoj tvrtki MP Beton. Mnogi su poznanici Roji tada govorili da nije normalan, da je lud što je vratio toliki novac, no on tvrdi kako bi i danas isto postupio bez ikakva dvoumljenja. - Sjećam se jednom, prije puno godina, našao sam u ACY marini novčanik od jednog profesora s Brača, valjda mu ga je netko ukrao pa ga bacio među stijene. Bilo je tu nešto franaka i lira, već je sve od mora i soli bilo izblijedjelo, a ja sam mislio da su to nekakvi flomasteri. Odnio sam novčanik kod portira i zaboravio na to. Onda je nakon nekog vremena došao taj čovjek i pitao me jesam li našao novčanik i da mu ga vratim, a ja tek tada skonta da mu ga ovi mulci nisu nikad vratili. Eto, ja bih i danas vratio te pare - govori Roje.

- Rodio sam se 18. 9. 1948. u Zemunu jer mi je otac bio na službi u riječnoj mornarici i odmah po rođenju vratio sam se u Split. Kako se on i mater nikad nisu uzeli, ona je mene ostavila s godinu i pol dana i tada me usvojila jedna familija u Krapini. Više se toga ni ne sjećam, bio sam mali, al' znam da je mater došla po mene kad sam imao šest godina i vratila me opet u Split - priča Roje koji je završio tek osnovnu školu, a srednjoškolsko obrazovanje u brodograđevnoj školi prekinuo je već u prvom razredu jer, kako kaže, nije volio tehničko crtanje.

- Svašta sam poslije radio, od bravarije do izrade kožnate galanterije kod jednog privatnika. Poslije sam se zaposlio i u tadašnjoj Jugoplastici na brizgalici, ali to je bilo teško dobiti. Nikad za mene na birou nije bilo posla, uvijek bi netko uvalio nekoga svoga - uz osmijeh govori Alenko, dodajući kako ima dva polubrata i tri poslusestre, ali da s njima nije ostao u nikakvu kontaktu osim uljudnog pozdrava kad se sretnu na cesti.

Roje ističe da vjeruje u Boga, ali kaže da ne ide često u crkvu.

- Volim ja Božić, lijepo je kad se nađem s prijateljima, ljudima koji me cijene i kad s njima provedem vrijeme, popijem i pojedem nešto. Volim i gledati božićne filmove, oni me baš opuštaju - govori sjetno Roje.

Kaže kako se nikad nije ženio jer nije imao gdje sa sobom, a kamoli sa ženom.

- No, ne mogu reći, bilo je lijepih ljubavi kojih se i danas sjećam. Al' eto, ja sam malo tvrdoglav, kad bi cura napravila prvu pogrešku, ja bih se okrenuo i otišao i nikad se nisam vraćao iako su neke htjele to - priča Alenko smijuljeći se.

I danas se za njim okreću dame na ulici jer je, bez obzira na to što nema doma, uvijek uredno izbrijan i obučen. Već nekoliko godina živi u trošnoj, poluraspadnutoj kamp-kućici u lučici na Poljudu koju su mu darovali prijatelji kako bi ipak imao kakav takav krov nad glavom. Kućica je uska, vlažna, po njoj su raspoređene kante u koje kaplje kiša, a u njoj ima mali sudoper i štednjak na plin. Kad zapuše jaka bura, kućica se počne toliko jako tresti da ju je morao konopcima učvrstiti kako je vjetar ne bi odnio. Nema struje, ali vode ima jer se prikopčao na susjedovu česmu.

- Puno su mi pomogli dobri ljudi, a posebno barba Mario Vela i moj prijatelj Jure Buzdovačić iz Dicma koji mi je dao kamp-kućicu. I jedan i drugi su mi nebrojeno puta znali donijeti hrane koju bi im žene spremile za ručak - kaže Roje.

Osim kamp-kućice, Alenko još jedino ima jednu staru brodicu Istranku.

- Odem katkad na ribe, znam uhvatiti i pokoju lignju, a to me čini sretnim. Brodica mi je vezana ovdje u lučici gdje mi je i kućica, a kako nemam novca da plaćam vez, onda to odradim u radnim akcijama - govori Roje, skromni i ponosni Splićanin koji je zaslužio da živi kao čovjek.