Heroji 2018.

 heroID: 7907

Danijel i Boris Bursać, Matija Frlić

Braća Bursać su treneri taekwondo kluba Čigra i rade s djecom s posebnim potrebama. Matija Frlić pokrenuo je program juda za djecu s teškoćama u razvoju

Braća Danijel i Boris Bursać treneri su taekwondoa u klubu Čigra i u svojim grupama imaju djecu i ljude koje mnogi u svojim klubovima ne žele - djecu s Downovim sindromom i osobe s poteškoćama. Matija Frlić, želja da pomogne djeci koju se često marginalizira presudili su da pokrene program juda za djecu s teškoćama u razvoju.

OPŠIRNIJE

Osmijeh na licu te djece i ljudi je najveća nagrada. Medalja je medalja, imaš ju oko vrata i to je to. Puno veća stvar od toga je njihovo zajedništvo, druženje, izgaranje za sportom, pričaju nam braća Danijel (34) i Boris Bursać (30) iz Zagreba, jedni od ovogodišnjih osvajača nagrade Ponos Hrvatske.

Danijel i Boris treneri su taekwondoa u klubu Čigra i u svojim grupama imaju djecu i ljude koje mnogi u svojim klubovima ne žele - djecu s Downovim sindromom i osobe s poteškoćama.

Upravo to čini ih posebnom pričom u Hrvatskoj jer malo tko toliko sebe daje kako bi potrebite uključio u sport. Cijela priča krenula je prije nekoliko godina kada je Danijel, inače liječnik, odlučio osnovati grupu "Čigrin let".

- U klub sam došao još za vrijeme fakulteta kao trener. Klub je rastao i redovito smo povećavali broj termina. Tako smo onda i osnovali tu grupu koja je naravno aktivna i danas. Na njoj radimo u suradnji s udrugom za Downov sindrom grada Zagreba. Kasnije smo u tu grupu uključili i djecu s različitim intelektualnim i motoričkim poteškoćama - kaže Danijel koji dodaje kako redovni treninzi djeci poboljšavaju motoriku te im u konačnici olakšavaju i snalaženje u svakodnevnom životu.

- Prekrasno je raditi s njima. U početku je bilo malo neobično, pogotovo kad si sam, ali s vremenom se čovjek navikne. Ta djeca su posebna. Ona su topla, emotivna. Jako se vežu uz ljude s kojima rade, a najveća sreća i veselje im  je kada naprave rezultat. Nama je ipak najveći uspjeh to da vidimo da smo im pomogli u nečemu što je njima korisno u svakodnevici te da smo im pružili priliku koje oni inače ne bi imali - objašnjava Danijel.

'Nas gura vidljivi napredak tih ljudi'

Osim djece, Danijel i Boris pokrenuli su i grupu za odrasle s poteškoćama. S njima je rad potpuno drugačiji ističu, ali jednako uspješan jer njihova uzdanica Senada Halilčević je samo nakon godinu dana treninga osvojila europsko zlato.

- Ona nam je svima jako veliki motivator. To je žena s ogromnom željom da pokaže da može sve kao i drugi ljudi. Ljudi nas ponekad pitaju zašto radimo to uz svoj drugi posao, ali mi to volimo. Nas gura vidljivi napredak tih ljudi - ističu braća Bursać.

Iako obojica imaju druge obaveze, rad u dvorani taekwondo kluba nikad im nije teško pao. Obojica redovno održavaju treninge s polaznicima pa čak i ako rade cijeli tjedan.

'Njihov zagrljaj i kad smo umorni daje nam snagu'

- Moram priznati da na kraju radnog tjedna kada smo svi umorni od svojih obaveza, kada dođemo u dvoranu jednostavno to ostavimo na ulaznim vratima. Osjećaj kada oni ulaze u dvoranu ili njihov zagrljaj daje nam snagu da im omogućimo najviše što možemo - kaže Boris dok Danijel bez obzira i kada ima noćno dežurstvo dolazi direktno s posla na trening u dvoranu kluba.

Svim polaznicima je klub uspio osigurati kimono, opremu za natjecanja i trening. U počecima su praktički sami izrađivali opremu kako bi omogućili djeci da treniraju. Osim toga, Boris u klubu redovito organizira i događaje za svoje članove.

- Imali smo božićnu priču u Čigri gdje sva djeca i ljudi mogu pokazati svoja stečena znanja i vještine pred svojim roditeljima, braćom, sestrama, itd. Imamo također i nagrade za naše najuspješnije sportaše. Sve je to važno i za njihovu motivaciju - objašnjava Boris.

Obojica ističu kako im ova nagrada Ponos Hrvatske znači puno, ali da ona ne bi bila moguća bez svih ljudi i djece s kojima redovito treniraju.

- Bili smo ugodno iznenađeni kada su nam javili da smo dobili nagradu. Ipak, smatramo da su Ponos Hrvatske prije svega svi ti ljudi i sva ta djeca s kojima mi radimo i koji nam pokazuju da žele trenirati te da su jednako vrijedni kao ostali. Jedino što im treba dati priliku i malo vremena. No naravno, to je i nama motivacija da i dalje dajemo maksimum sebe - zaključila su braća.

Matija Frlić: Djeca jedva čekaju trening

Ova nagrada mi znači puno, ali cijela ova priča ne bi bila moguća bez svih asistenata i volontera koji zajedno sa mnom nose cijeli ovaj projekt. Ovo smatram nagradom za sve nas, rekao je Matija Frlić (30) iz Samobora, ovogodišnji dobitnik nagrade Ponos Hrvatske.

Matija se već 17 godina bavi judom, u klubu Profectus trenira djecu od kojih su neki i svjetski i europski prvaci, a prije godinu i pol dana odlučio je pokrenuti program juda za djecu s teškoćama u razvoju.

Iako su mu mnogi rekli da ne zna što radi i da je bolje da se ostavi toga,ljubav prema ovom sportu i želja da pomogne djeci koju se često marginalizira presudili su.

- Radio sam u dječjem vrtiću jer sam cijeli život vezan nekako uz djecu. Na fakultetu sam još upoznao dijete s autizmom i tu sam uvidio potrebu za osnivanje takve jedne grupe jer je za takvu djecu jako teško pronaći odgovarajuće sportske aktivnosti. To je nekako bila motivacija da krenem s ovom pričom - objašnjava nam Matija.

Danas u njegovoj judo grupi u Samoboru ima 30 djece, a još je njih 40, kako kaže, na listi čekanja jer jednostavno nemaju vremena primiti svu djecu, a zainteresiranost iz dana u dan raste. Zainteresiranost raste ponajviše jer su i sami roditelji uvidjeli koliko njihovoj djeci judo pomaže u socijalizaciji.

- Većina njih na početku nije niti htjela ući u dvoranu jer su oni inače jako vezani uz svoje roditelje i stalno su s njima. Znalo je tu biti i suza. Ali sada je potpuno druga priča. Svi su u transu, jedva čekaju početak treninga. Grle nas, vole nas. Sad plaču kad idu doma - kaže Matija i dodaje kako je najveća prepreka strah djece.

- Neki od njih su dosta taktilno osjetljivi tj. boje se dodira, a judo je kontaktni sport. Tako da tu treba dosta opreza i strpljenja u radu s njima. No svi su oni zaista puno napredovali. Uz njih su naravno napredovali i roditelji koji su opušteniji kada vide da se netko zaista želi baviti i trenirati s njihovom djecom. Često znaju snimati s mobitelima trening. Puno im znači.

'Sport ih nauči disciplini, ali im i pomaže da se socijaliziraju'

Upravo to što neki klubovi ne žele primiti djecu s poteškoćama Matiji je veliki poticaj da nastavi s radom te da klub proširi još više.

- Jedna majka, koja me i prijavila za nagradu, upisala je svoje dijete u gimnastičarski klub koji trenira s djecom s poteškoćama. Njeno dijete je gluho. Uplatila je članarinu u klubu od 300 kuna, a nakon jednog treninga su rekli da više ne dovodi dijete jer je prezahtjevno. Dijete su ispisali, novac nisu vratili, a kao bave se djecom s poteškoćama. Pitala me poslije može li ovdje trenirati i dijete trenira sada, najnormalnije. Na odobravanje mi nismo naišli niti u sportskom savezu. Rekli su nam da ne znamo s čim se hvatamo u koštac, da su roditelji gori od te djece. Sada ih šute kada vide koliko to djeci pomaže - kaže Matija i dodaje kako mnogi misle da su djeca s teškoćama, a posebno autistična, agresivna. 

No Matija kaže kako to nije istina, a u to su se svi uvjerili kada su vidjeli koliko su ta djeca napredovala na judo treninzima

- Svi misle da su ta djeca ne znam ja što, ali treba i njima dati priliku. Sport ih nauči disciplini, ali im i pomaže da se socijaliziraju i da razviju motoričke sposobnosti. Ne biste vjerovali koliko sam se i sam razvio uz njih. I sam sam odbacio mnoge predrasude, one za mene više ne postoje. Ovo je izvrsna priča jer se napokon ponudila mogućnost da i takva djeca budu uključena u proces vježbanja - zaključuje Matija.